TEFSIR SURE ABESE - prvi dio... - Islamska zajednica Tuttlingen

TEFSIR  SURE  ABESE - prvi dio

عَبَسَ وَتَوَلَّى
أَن جَاءهُ الْأَعْمَى
وَمَا يُدْرِيكَ لَعَلَّهُ يَزَّكَّى
أَوْ يَذَّكَّرُ فَتَنفَعَهُ الذِّكْرَى

"On se namrštio i okrenuo zato što je slijepac njemu prišao, A šta ti znaš - možda on želi da se očisti, ili pouči pa da mu pouka bude od koristi. Onoga koji je bogat, ti njega savjetuješ, a ti nisi kriv ako on neće da vjeruje; a onoga koji ti žureći prilazi i strah osjeća, ti se na njega ne osvrćeš, Ne čini tako!''  Abese, 1.-11.vIstinu je rekao Allah Uzvišeni!
Zahvala Allahu Sveznajućem pripada, Onome koji je jedini hvale dostojan, Koji zna šta u srcima nosimo a šta na javi pokazujemo. Salavatima Poslanika selamimo, njegovu porodicu, plemenite ashabe i sljedbenike njegovog sunneta i dina-islama.
"On se namrštio i okrenuo zato što je slijepac njemu prišao.", početne su riječi sure Abese u kojoj se riječ on odnosi na Muhammeda, a.s., koji se namrštio i okrenuo, jer mu je slijepac prišao.
Više komentatora Kur'ana navodi da je Allahov Poslanik, a.s., jednog dana razgovarao sa kurejšijskim prvacima, po verziji koju prenosi Enes, r.a., sa Ubejj ibn Halefom, a po drugoj, od Ibn-Abbasa, sa Utbetom ibn Rebiom, Ebu-Džehlom ibn Hišamom i El-Abbas ibn Abdul-Muttalibom. On im se često izlagao u želji da prime islam, pa mu je slijepac po imenu Abdullah ibn Ummi-Mektum prišao i počeo moliti Poslanika, a.s., da ga pouči nekom ajetu iz Kur'ana riječima: - O Allahov Poslaniče, pouči me nečemu čemu je tebe Allah poučio! Na to se Allahov Poslanik, a.s., od njega okrenuo, namrštio se i nije mu se svidio njegov govor, te se primakao drugima. Kada je Poslanik s njima završio razgovor i počeo se vraćati kući, Allah ga je malo zaslijepio pa ga je obuzeo drijemež.
Zatim je Allah i objavio suru Abese: - On se namrštio i okrenuo zato što je slijepac njemu prišao. A šta ti znaš, možda on želi da se očisti..., odnosno Allah Uzvišeni, nakon ovoga, Svome Poslaniku, a.s., naredio je da nikoga ne izdvaja u opominjanju, već da u tome svi budu jednaki, a na Allahu je da uputi koga hoće na pravi put.
Poslanik, a.s., bio je čovjek kao i svi mi, a samim tim, kao ljudsko biće, bio je sklon greškama u prosuđivanju. Poslanika je Allah sačuvao grijeha i poslanici su bili bezgriješni u prenošenju Allahove Objave, ali u ljudskim poslovima i njima su greške bile sklone.
Poznat je slučaj iz života Muhammeda, a.s., kada je jedan ashab poslušao njegov savjet prilikom sadnje palme, ali ta palma nije dala roda.
Tada je Poslanik rekao da je i on samo čovjek koji može pogriješiti u dunjalučkim poslovima.
Primjer sure Abese Allah, dž.š., je dao kao opomenu svima nama a ajetima te sure je opomenuo i Svoga Poslanika.
Abdullaha ibn Ummi Mektuma, slijepca koji mu je prišao a Poslanik se okrenuo i namrštio, Muhammed, a.s., je, kasnije kad god bi ga susreo, govorio: - Ovo je čovjek zbog kojeg me je Allah prekorio!
Navedeni ajeti s početka sure Abese jasni su sami po sebi.
Oni nam daju mnoštvo pouka koje su primjenjive uvijek, a najupečatljivije u našem vremenu su sljedeće:
čovjek nije bezgrješan, ali spoznaja vlastite greške je put uspjeha,
čovjek je previše samouvjeren u svoju ispravnost da ne primjećuje druge, odnosno drugima broji samo greške, i
vanjski izgled i stanje nije odraz čovjekovog stanja i njegovog srca.
Sklonost da pogriješimo je osobina ljudskog roda, ali svjesnost vlastite pogrešne procjene nije osobina svih.
U našem vremenu velika je zastupljenost propagiranja ličnog stava i nametanja svog mišljenja kao jedino ispravno i nepogrešivo.
Vrlo rijetko i vrlo je malo onih koji su spremni saslušati tuđa mišljenja, a i ako ima takvih, onda je njihov odgovor na tuđe mišljenje samo opravdavanje svojih stavova.
Vrlo rijetko će čovjek priznati svoju grešku.
A i onda kada spozna svoje greške, ljudi se dijele na dvije skupine.

Te dvije skupine najbolje pojašnjavaju riječi sljedeće mudre izreke koja glasi:

„Kad valjan čovjek pogreši, okrivljuje sebe, kad loš čovjek pogreši, okrivljuje druge."
Nažalost, vrlo je malo onih koji su samokritični i koji za svoj neuspjeh i svoju grešku krivca pronalaze u sebi.
Gotovo uvijek je neko drugi kriv za naše neuspjehe.
Čovjek današnjice ne vidi tuđe dobro, jer ne traži dobrotu u drugima, samo ono loše traži i zbraja.
Naša najveća greška je naša preokupacija sa greškama drugih.
Vrlo rijetko će se čuti u priči svakodnevnoj da se priča o nečemu dobrom što je neko drugi uradio.
O dobru u današnjem vremenu će se čuti samo ako čovjek priča o sebi i svome dobru.
Kada priča o drugome tada je priča naša svagdašnja samo o onome što je sušta suprotnost dobru.
I da žalost bude još veća, kod nas je to veoma upečatljivo, nakon samo jednog lošeg djela svi mi zaboravljamo desetine, stotine, pa i hilljade dobrih djela onoga koji je učinio samo jednu pogrešku.
Ako taj neko učini pogrešku prema nama, mi smo tada spremni, zarad jedne greške, nabrajati stotine naših dobrih djela prema njemu učinjenih.
I poznata nam je izreka da će ti ljudi sve oprostiti osim uspjeha.
A onda kad čovjek uspije tada njemu svi prilaze, a svi ostali postaju kao slijepci prema kojima se mršti i od kojih se okreće.
Onaj vanjski izgled i stanje postaju mjerilo, više niko ne gleda unutrašnjost i stanje srca.
Oni koji uspiju, zbog prevelike pažnje, pomalo se gube u svome uspjehu, pa pomisle da su postali bezgrešni i počnu se diviti sami sebi.
Kada čovjek pomisli da je dostigao stepene divljenja, odnosno samodivljena, onda sam sebe uzdiže iznad ostalih i smatra da pravila vrijede za druge a ne za njega.
Takvo poimanje stvari oko sebe dovode čovjeka do pomisli da su greške sklone samo drugima a da je njegovo mišljenje najispravnije.
Ebu Derda, r.a., je rekao:
"Tri su znaka neznanja: samodopadanje, mnoštvo govora o onome što ga se ne tiče i da zabranjuje neku stvar a sam je čini."
Nažalost, htjeli mi to priznati ili ne, mnogo je onih koji se sebi dive.
Mnogo je i onih koji govore o stvarima koje ih se ne tiču.
I mnogo je onih koji zabranjuju nešto a to sami čine.
A suprotno svemu navedenom je skromnost, šutnja i usklađenost priče s djelima.
A najbolje u svemu jeste da se čovjek pozabavi sobom, jer doista, previše je mahana kod svakog od nas da, ako želimo o sebi brinuti, nećemo imati vremena za druge.
O, Allahu, naši grijesi su veliki, ali mala količina Tvoga oprosta je veća od njih. O Allahu, oprosti veličinu naših grijeha sa malo Tvoje Milosti, a Svojom milošću nas obaspi i na Danu Sudnjem. Amin