BUDIMO LJUDI - Islamska zajednica Tuttlingen

BUDIMO LJUDI

يَا أَيُّهَا النَّاسُ اتَّقُوا رَبَّكُمْ وَاخْشَوْا يَوْمًا لَّا يَجْزِي وَالِدٌ عَن وَلَدِهِ وَلَا مَوْلُودٌ هُوَ جَازٍ عَن وَالِدِهِ شَيْئًا

“O ljudi, bojte se Gospodara svoga i strahujte od Dana kad roditelj djetetu svome neće moći nimalo pomoći, niti će dijete moći svome roditelju imalo pomoći!''   Lukman, 33. Istinu je rekao Allah Uzvišeni!

Zahvala Allahu pripada, Onome koji nije rodio niti je rođen i Njemu niko nije ravan. Salavate na Poslanika donosimo, njegovu porodicu, ashabe i sljedbenike Poslanikovog puta.

O sinko moj, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat...

Ovako je mudri Lukman savjetovao svog sina. Njegove savjete sinu svome Kur'an bilježi i nama ih prenosi. Iako ljudi današnjice često savjetuju djecu svoju, ona znaju, ponekad, ne poslušati svoje roditelje i po svome nahođenju postupati. Znaju djeca današnjice oglušiti se na roditeljske riječi i savjete. Znala su to učiti i djeca u ranijim vremenima.

Tako se prenosi poznata pripovijest da je u nekom davno prošlom vremenu, izvjesni čovjek imao neposlušnog sina, koji je svome ocu zadavao velike brige i počesto ga svojim ružnim djelima stavljao na muke. Nakon silnog zlopaćenja i trpljenja sinovljeve zlobe, otac bi počesto znao reći da njegov sin nikada čovjek biti neće. Nakon što je napravio jedan od velikih belaja svome ocu, sin je odlučio otići u svijet, ne bi li tamo glavi našao selameta. Idući bjelosvjetskim putevima, naišao je na vojsku koja se bila utaborila, te im se priključi željan životnih izazova. Godine su prolazile, proteklo je mnogo vode od tada. U međuvremenu se mladić isticao svojom hrabrošću i vještinom, pa su mu pretpostavljeni davali sve veće i značajnije položaje, da bi na kraju postao veliki vezir. Kada je na jednom od svojih putovanja prolazio pored rodnog sela, sjeti se svojih korijena i starog oca, te posla nekoliko vojnika da ga dovedu. Kada je otac došao pred svoga sina, sada velikog i moćnog vezira, sin ga upita: - Da li znaš ko sam ja? Otac odmahnu glavom i reče da ne zna, da je on daleko od njegovog sjaja i raskoši, te da i ne treba da zna ko je on. Na razumljivo očevo čuđenje, on reče da je njegov odbjegli sin, te mu ukratko ispriča šta se s njim desilo. Dok je otac stojao pred njim, zapita ga nadmeni i gordi vezir: - Deder mi reci, da li ti je jasno da si pogriješio kada si rekao da nikad neću biti čovjek, a evo me, kako vidiš, ja pred tobom – veliki vezir!? Otac mu reče: - Sine, ja nikada nisam rekao da ti nećeš biti veliki vezir, nego da nikada čovjek biti nećeš, a tu sam bio u pravu. Da si bio imalo čovjek, ti bi došao kući svog babe a ne bi dozvolio da ja, star i bolestan, tebi na noge dolazim. To reče i napusti odaju svoga sina, velikog vezira.

Mnogo toga mudrog i korisnog u našem vaktu i zemanu nam nudi ova pripovijest, koja govori o nekom davnom prošlom vremenu. Biti vezir i biti čovjek nije isto. Biti vezir i biti čovjek nije bilo isto u nekom prošlom vremenu, nije isto ni u ovom našem današnjem vremenu. Nije izričito nužno da u ovom našem vaktu postajanjem vezira današnjice, automatski se postaje i čovjek. Ko misli da put ljudskosti vodi preko puta vezira i moći, slave i položaja, taj se grdno vara. Međutim, neki od vezira danjašnjice, upadnu u zamku koju im šejtan pripremi, pa pomisle da su vezirskim položajem postali bitni i veliki, te oholo i nadmeno hodaju Zemljom, kao da mogu brda preskočiti. Biti vezir i biti čovjek nije isto. Bilo je u prošlosti vezira koje nije zanio njihov vezirluk, pa su uvijek bili prvo ljudi pa onda veziri. Ima i danas vezira koji su prvo ljudi pa tek onda veziri. Put do položaja vezira je jasan. Ali, i put do postajanja čovjeka je jasan. On počinje od malih nogu, dok se još može mladi insan upraviti putem koji vodi ka ljudskosti.

Vratimo se mudrom Lukmanu kojem je Allah mudrost darovao i rekao mu da zahvalan bude. Njegov prvi savjet sinu svome je bio: - O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim! Onaj ko nauči da je Allah Jedan, da Mu niko nije ravan, bez obzira bio on vezir, sultan, paša ili aga, posjedovao ovosvjetsku titulu ili ne, bio bitan ili nebitan u svom vremenu u kojem jeste i živi, ništa ga neće zanijeti i neće zaboraviti da je on samo čovjek, Božije stvorenje, prolazno, koje je tu danas, sutra već ga nema i nestaje. Onaj koje svjestan svoje prolaznosti i da će na kraju nestati, odnosno da je postao, rođenjem svojim ovdje došao, on je zahvalan roditeljima svojim koji su ga rodili. To je Lukmanov drugi savjet sinu svome prenesen kroz kur'anski ajet koji glasi: - Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim... Budi zahvalan (Bogu) Meni i roditeljima svojim...

Onaj ko je zahvalan Bogu i roditeljima svojim, takav sluša Božije naredbe i sluša šta mu njegovi roditelji govore. A roditelj nikad neće djetetu svome reći nešto ružno niti će ga na zlo navesti, nego će se truditi da dijete svoje izvede na selamet. A selamet za svakog roditelja jeste da mu dijete postane čovjek. Istina, neko bi možda i volio da mu dijete postane vezir, ali svi vole i žele da im dijete – kada odraste i osamostali se – dođe njima na noge i posjeti ih, pa bio on vezir ili ne, nego da oni, stari i bolesni, odlaze njima. Onaj ko posjećuje i vodi brigu o svojim roditeljima, te je Allahu zahvalan i roditeljima svojim dobro čini, može se reći da su ga oni izveli na selamet i da je on slušao svoje roditelje. A roditelji svojoj djeci govore da molitvu obavljaju, da dobro čine a hrđavog da se klone.

To je bio sljedeći savjet mudrog Lukmana sinu svoje koji glasi: - O sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi - dužnost je tako postupiti. Klanjaj namaz!, su riječi koje se mogu čuti kod svakog roditelja kako ih govori djetetu svome. Klanja namaz dijete!, roditelj zbori, iako, možda, djetetov roditelj to ne radi. A dijete kao dijete, hoće uzora, nekoga koga će slijediti. Dijete ne voli da sluša priču i naređenja, nego hoće da djelima učestvuje, hoće da mu se pokaže kako se to radi. Klanjaj dijete, dobro radi a lošeg se kloni!, su riječi koje treba da zažive u praksi, da žive u roditeljskim djelima, da djecu svoju roditelji primjerom svojim na to navedu. Oni koji tome djecu svoju uspiju naučiti, izveli su ih na selamet. Njihova djeca rade dobro, jer su svjesni da im valja za djela odgovarati i dževab Bogu dati. Njihov djeca znaju da će Allah na vidjelo iznijeti i dobro i zlo. To je i mudri Lukman savjetovao svog sina, rekavši: -  O sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je Sveznajući. Zlo, pa makar bilo malo i teško koliko zrno, pa čak i kad bi se u stijenu ili zemlju sakrilo, od Allaha se ne može skriti, On će to na vidjelo iznijeti. Istina, na dunjaluku, zlo djelo, pa i ono veliko, može se sakriti od pogleda ljudskih. Također, na zlo, pored šejtana, neki od ljudi mogu navesti.

Zato roditelj svome djetetu govori da pazi s kim se druži, jer je svega u bašči Božijoj. A mudri Lukman, koji je bio svjestan da sin njegov može se u lošem društvu zateći, govorio je sinu svome: - A ako te budu nagovarali da drugog (Meni) Bogu ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj... Velikodušno ponašanje od nas se zahtjeva i prema onima koji nas na zlo navode, da ih ne slušamo i da Bogu nikog ravnim ne smatramo, nego da Bogu i roditeljima svojim zahvalni budemo. A roditelj svome djetetu ništa nažao neće učiniti i  neće ga na zlo navesti, već će se truditi da ga na selamet izvede. A selamet za svakog od nas je jasan: Bogu i roditeljima zahvalan budi, klanjaj namaz, dobro radi a od lošeg se čuvaj.

O, Allahu, naši grijesi su veliki, ali mala količina Tvoga oprosta je veća od njih. O Allahu, oprosti veličinu naših grijeha sa malo Tvoje Milosti, a Svojom milošću nas obaspi i na Danu Sudnjem. Amin